“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.
Autorstvo-Nekomercijalno 3.0 Srbija (CC BY-NC 3.0)
Academic metadata
Phd. theses
Društveno-humanističke nauke
doktor nauka - filozofija
Univerzitet Crne Gore
Filozofski fakultet
Studijski program Predškolsko vaspitanje
Other Theses Metadata
Autonomy of the child and institutional model of childhood in
Montenegro
[J. Marojević]
PDF/A (325 pages)
Milić, Saša, 1966- (mentor)
Novović, Tatjana, 1965- (član komisije)
Slunjski, Edita (član komisije)
Ovaj rad istražuje jednu od ključnih pedagoških kategorija, djetinjstvo, nastojeći da ocrta savremeni crnogorski institucionalni model djetinjstva, i to primarno kroz prizmu odnosa vaspitača prema autonomiji djeteta. Upravo odnos prema autonomiji djeteta se javlja kao težišna tačka na kontinuumu djetinjstva: najopštije rečeno, na jednom polu kontinuuma je shvatanje djeteta kao „bića u stanju potrebe“, kome se, konsekventno, potreba za autonomijom ograničava, a na drugom, shvatanje djeteta kao kompetentnog socijalnog aktera, agensa sopstvenog razvoja, ili „bogatog djeteta“, sa ostvarenim punim potencijalima za autonomno djelovanje. I djetinjstvo i autonomija djeteta su shvaćeni kao društveni konstrukti, što ujedno znači da ne možemo govoriti o njihovim „fiksnim“, univerzalnim značenjima, već se ona „pregovaraju“, interpretiraju i reinterpretiraju u okviru odnosa koji su njihovi nosioci – u ovom slučaju, u okviru interakcija odraslih i djece. Upravo zbog toga, oni su nesaznatljivi i nemjerljivi spolja, izolovani, kao konačni entiteti; već ih je moguće jedino pojmiti na tom prostoru u kome se i konstituišu – prostoru interakcije odrasli-dijete.
Iz tog razloga je to i ključni istraživački „prostor“ naše analize.
Naše istraživanje usmjereno je na identifikaciju i analizu „praktikovanja“ autonomije djeteta u predškolskom vaspitno-obrazovnom procesu, u interakcijama vaspitač-dijete, kako bi se demaskirale implicitne pedagogije i lične epistemologije vaspitača, a na bazi stečenih uvida sintetizovali aspekti savremenog crnogorskog institucionalnog modela djetinjstva, što se prepoznaje i kao vrhuneći cilj našeg rada. U metodološkom smislu, ovo istraživanje predstavlja kombinaciju kritičke etnografije i vizuelne etnografije sa elementima fukoovske analize diskursa, u domenu demaskiranja „režima istine“, odnosno pronalaženja dominantnih diskursa u konceptu djetinjstva, a na osnovu interakcionih obrazaca i odnosa moći, to jest, odnosa vaspitača prema autonomiji djeteta.
Ključni nalazi našeg istraživanja ukazuju da je diskurs savremenog crnogorskog
institucionalnog poimanja djetinjstva, a na osnovu dominantnih institucionalnih
interakcijskih obrazaca, nesumnjivo tradicionalni, odnosno deficitarni model djetinjstva, model „djeteta-u-potrebi“. Karakteriše ga: objektivistička, mehanicistička lična epistemologija vaspitača; izrazito polarizovani odnosi moći u interakciji vaspitač-dijete; opšte „utišavanje“ glasa djeteta i ometanje njegove participacije; u velikoj mjeri neresponzivna komunikacija; kontrolišući modeli regulisanja ponašanja djeteta oslanjanjem na spoljašnju motivaciju; ometanje razvoja kognitivne i socio-moralne autonomije djeteta, pa samim tim i njegove emancipacije kroz vaspitno-obrazovni proces. Kulturološki gledano,
opšti zaključak o dominantnom institucionalnom modelu djetinjstva kod nas je u velikoj mjeri u saglasju sa nalazima drugih istraživanja u regionu i kulturama koje su označene kao „kolektivističke“, kakva je i naša.
Na bazi istraživačkih uvida, sugeriše se potreba za uspostavljanjem drugačijeg diskursa u praksama institucionalnog vaspitanja kod nas, koji je moguće postići pristupom promjenama „odozdo na gore“ (nikako isključivo deklarativnom obligatornošću obrazovnih politika), u procesu kritičkog preispitivanja i mijenjanja sopstvenih praksi crnogorskih vaspitača.
This study explores one of the key pedagogical categories, childhood, in an effort to outline the contemporary Montenegrin institutional model of childhood, primarily through the prism of the attitude of educators towards the autonomy of the child. It is exactly the relation to the autonomy of a child that appears as a focal point on the continuum of childhood: on one end of the continuum, the perception of child as "being-in-need", consequently restricting his autonomy, and on the other, the understanding of a child as a competent social actor, an agent of his own development, or a "rich child", with a potential for autonomy fulfilled. Both the childhood and the autonomy of the child are understood as social constructs, which also means that we can not speak of their "fixed", universal meanings - they are „negotiated", interpreted and reinterpreted within the relationships where they are constituted - in this case, in within the framework of interactions between adults and children. For this reason, they are untraceable from the outside, isolated, as the final entities; but it is only possible to understand them in that space in which they are constituted - the area of adult-child interaction. For this reason, this is also the key research "space" of our analysis.
Our research focuses on the identification and analysis of "practicing" the autonomy of a child in the preschool educational process, within the adult-child interaction, in order to demystify implicit pedagogies and personal epistemologies of educators, and on the basis of acquired insights, synthesize the aspects of the modern Montenegrin institutional model of childhood, which is recognized as the supreme goal of our work. In a methodological sense, our research represents a combination of critical ethnography and visual ethnography with the elements of the Foucault analysis of discourse in the domain of demasking the "regime
of truth", that is, finding the dominant discourses in the concept of childhood, based on interaction patterns and the relationship of power, the attitude of teachers toward autonomy of the child.
The key findings of our research indicate that the discourse of contemporary Montenegrin institutional understanding of childhood, based on dominant institutional interaction patterns, is undoubtedly a traditional, or a deficient childhood model, that is, a "child-in-need" model.
It is characterized by: an objectivist, mechanistic personal epistemology of educators; strongly polarized power relations in the interaction of the educator-child; general "silencing" of the child's voice and obstructing his participation; largely non-responsive communication; controlling models of regulating the behavior of a child by relying on external motivation; interfering with the development of cognitive and socio-moral autonomy of the child, and consequently of his emancipation through the educational process. Culturally speaking, the general conclusion about the dominant institutional model of childhood in our country is largely in agreement with the findings of other research in the region and cultures that are labeled as "collectivist", as ours is.
Based on research insights, the need for establishing a different discourse in the practices of institutional education in our country is suggested, which can be achieved by the bottomup approach to changes (not exclusively by the declarative obligation of educational policies), in the process of critical review and changing practices of Montenegrin educators.
djetinjstvo, autonomija djeteta, „deficitarni“ model djeteta, objektivističke epistemologije vaspitača, „pedagogija slušanja vaspitača“, kontrolišući odnosi moći
childhood, child's autonomy, "deficient" model of child, objectivist
epistemology of educators, “pedagogy of listening to teacher”, controlling power relations
372.3.013(497.16)(043.3)
Predškolska pedagogija
Serbian
8425997
Tekst.
Ovaj rad istražuje jednu od ključnih pedagoških kategorija, djetinjstvo, nastojeći da ocrta savremeni crnogorski institucionalni model djetinjstva, i to primarno kroz prizmu odnosa vaspitača prema autonomiji djeteta. Upravo odnos prema autonomiji djeteta se javlja kao težišna tačka na kontinuumu djetinjstva: najopštije rečeno, na jednom polu kontinuuma je shvatanje djeteta kao „bića u stanju potrebe“, kome se, konsekventno, potreba za autonomijom ograničava, a na drugom, shvatanje djeteta kao kompetentnog socijalnog aktera, agensa sopstvenog razvoja, ili „bogatog djeteta“, sa ostvarenim punim potencijalima za autonomno djelovanje. I djetinjstvo i autonomija djeteta su shvaćeni kao društveni konstrukti, što ujedno znači da ne možemo govoriti o njihovim „fiksnim“, univerzalnim značenjima, već se ona „pregovaraju“, interpretiraju i reinterpretiraju u okviru odnosa koji su njihovi nosioci – u ovom slučaju, u okviru interakcija odraslih i djece. Upravo zbog toga, oni su nesaznatljivi i nemjerljivi spolja, izolovani, kao konačni entiteti; već ih je moguće jedino pojmiti na tom prostoru u kome se i konstituišu – prostoru interakcije odrasli-dijete.
Iz tog razloga je to i ključni istraživački „prostor“ naše analize.
Naše istraživanje usmjereno je na identifikaciju i analizu „praktikovanja“ autonomije djeteta u predškolskom vaspitno-obrazovnom procesu, u interakcijama vaspitač-dijete, kako bi se demaskirale implicitne pedagogije i lične epistemologije vaspitača, a na bazi stečenih uvida sintetizovali aspekti savremenog crnogorskog institucionalnog modela djetinjstva, što se prepoznaje i kao vrhuneći cilj našeg rada. U metodološkom smislu, ovo istraživanje predstavlja kombinaciju kritičke etnografije i vizuelne etnografije sa elementima fukoovske analize diskursa, u domenu demaskiranja „režima istine“, odnosno pronalaženja dominantnih diskursa u konceptu djetinjstva, a na osnovu interakcionih obrazaca i odnosa moći, to jest, odnosa vaspitača prema autonomiji djeteta.
Ključni nalazi našeg istraživanja ukazuju da je diskurs savremenog crnogorskog
institucionalnog poimanja djetinjstva, a na osnovu dominantnih institucionalnih
interakcijskih obrazaca, nesumnjivo tradicionalni, odnosno deficitarni model djetinjstva, model „djeteta-u-potrebi“. Karakteriše ga: objektivistička, mehanicistička lična epistemologija vaspitača; izrazito polarizovani odnosi moći u interakciji vaspitač-dijete; opšte „utišavanje“ glasa djeteta i ometanje njegove participacije; u velikoj mjeri neresponzivna komunikacija; kontrolišući modeli regulisanja ponašanja djeteta oslanjanjem na spoljašnju motivaciju; ometanje razvoja kognitivne i socio-moralne autonomije djeteta, pa samim tim i njegove emancipacije kroz vaspitno-obrazovni proces. Kulturološki gledano,
opšti zaključak o dominantnom institucionalnom modelu djetinjstva kod nas je u velikoj mjeri u saglasju sa nalazima drugih istraživanja u regionu i kulturama koje su označene kao „kolektivističke“, kakva je i naša.
Na bazi istraživačkih uvida, sugeriše se potreba za uspostavljanjem drugačijeg diskursa u praksama institucionalnog vaspitanja kod nas, koji je moguće postići pristupom promjenama „odozdo na gore“ (nikako isključivo deklarativnom obligatornošću obrazovnih politika), u procesu kritičkog preispitivanja i mijenjanja sopstvenih praksi crnogorskih vaspitača.