“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.
Export
Blagojević, Jelisaveta
Uloga vojske u arapskim režimima i tranzicijama. studija slučajeva: Tunis, Egipat, Bahrein, Sirija, Libija i Jemen
Autorstvo-Nekomercijalno 3.0 Srbija (CC BY-NC 3.0)
Academic metadata
Phd. theses
Društveno-humanističke nauke
doktor nauka - političke nauke
Univerzitet Crne Gore
Fakultet političkih nauka
Studijski program Međunarodni odnosi
Other Theses Metadata
The role of military in arab regimes and transitions
Case studies: Tunisia, Egypt, Bahrain, Syria, Libya and Yemen
[J. Blagojević]
PDF/A (331 pages)
Darmanović, Srđan,1961- (mentor)
Stojiljković, Zoran (član komisije)
Knežević, Saša, 1965- (član komisije)
Nemiri, sukobi, rat - negacija normalnih međuljudskih, unutar i vandržavnih odnosa zasnovanih na stabilnosti i miru – postale su ključne riječi za deskripciju razvoja situacija i događaja u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike od kraja 2010. i početka 2011. godine do danas. Politički potresi koji su doveli do zbacivanja režima u Tunisu, Egiptu, Jemenu i Libiji eskalirali su u građanski rat u Siriji koji traje do danas, dok je režim u Bahreinu opstao na vlasti zahvaljujući stranoj vojnoj intervenciji. Početak, tok i rezultat ovih promjena je, u velikoj mjeri, određen pozicijom i ulogom vojske u ovim procesima.
Osnovni cilj ovog rada je ispitati koji faktori su determinisali poziciju koju je vojska zauzela u ovim zemljama i to: u Tunisu neutralnu, u Egiptu je stala na stranu protestanata, u Libiji i Jemenu se podijelila na prorežimske i antirežimske snage, u Siriji i Bahreinu ostala lojalna režimu. Primjenom istoriografskog metoda, metoda analiza dostupne literature i dokumentacije, studija slučaja i komparativnog metoda u sklopu definisanog analitičkog okvira, odnosno određivanja nezavisnih varijabli promotivne ili opstruktivne uloge vojske u tranziciji, a time i rezultata tranzicije došli smo do zaključka da ulogu vojske u ovom procesu determiniše njena institucionalna, socijalna, ekonomska i edukativna dimenzija, kao i (ne)intervencija vanjskih sila i karakter protesta.
Istraživanje je pokazalo da je promotivna uloga vojske, odnosno slom režima u Tunisu i Egiptu određen visokim nivom institucionalizacije vojske, činjenicom da režim nije uživao legitimitet u očima vojnika, generala, javnosti, bliskim vezama vojske sa društvom, privilegovanom pozicijom paralelnih bezbjednosnih službi, te činjenicom da opstanak institucionalnih interesa vojske nije zavisio od opstanka režima. Opstruktivna uloga vojske u Bahreinu i Siriji, tj. opstanak režima je određen patrimonijalanim karakterom vojske,
etnički određenom strukturom vojske, činjenicom da je očuvanje njenih institucionalnih interesa zavisilo od opstanka režima, te stranom intervencijom u cilju očuvanja režima. Ishod tranzicije u Jemenu i Libiji nije zavisio od uloge vojske budući da se podijelila na snage odane režimu i antirežimske snage i to usljed intervencije vanjskih sila u formi vojne intervencije ili političkog pritiska u cilju pružanja podrške protestantima.
Riot, conflict, war – the denial of normal interpersonal, internal and international state relations based on stability and peace - have become key words to describe the development of the situations and events in Middle Eastern and North African countries from late 2010/early 2011 until today. The political earthquake that led to the fall of the regimes in Tunisia, Egypt, Yemen, and Libya escalated into a civil war in Syria, which continues to this day, while the regime in Bahrain has remained in power due to foreign military intervention. The beginning, flow, and outcome of these changes are, largely determined by the position and role of the military in these processes.
The main goal of this paper is to examine the factors that influenced the position of the military in these countries: in Tunisia the military took a neutral position; in Egypt it gave support to protesters; in Libya and Yemen it divided into pro and anti-regime forces; and in Syria and Bahrain it remained loyal to the regime. Applying the historiographic method, the m785-ethod of analyzing the available literature and documentation, case studies, and c/omparative methods within the defined analytical framework, i.e. determining the independent variables of the promotional or obstructive role of the military in transition, and consequently the result of transition, we came to the conclusion that the role of the military in this process is determined by its institutional, social, economic and educational dimensions, as well as foreign (non)intervention and scope of protests.
The research showed that the promotional role of the military, i.e. the collapse of the regime in Tunisia and Egypt, is determined by the high level of institutionalization of the military; the fact that the regime did not enjoy legitimacy in the eyes of soldiers and the general public; the close ties between the military and society; the privileged position of the parallel security services; and the fact that the survival of the institutional interests of the military did not depend on the survival of the regime. The obstructive role of the military in Bahrain and Syria, i.e. the survival of the regime, is determined by the patrimonial character of the military; the ethnic-determined structure of the military; the fact that the protection of the institutional interests of the military depended on the survival of the regime; as well as foreign intervention with the aim to protect the regime. The outcome of the transition in Yemen and Libya was not dependent on the role of the military, taking into account that it split into pro and anti-regime forces due to the intervention of external forces, in the form of military intervention or political pressure in order to provide support to protesters.
Arab regimes, transition, military, Tunisia, Egypt, Bahrain, Syria, Libya, Yemen
355.01(611+620+536.5+569.1+612+533)(043.2)
Serbian
15051012
Tekst.
Nemiri, sukobi, rat - negacija normalnih međuljudskih, unutar i vandržavnih odnosa zasnovanih na stabilnosti i miru – postale su ključne riječi za deskripciju razvoja situacija i događaja u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike od kraja 2010. i početka 2011. godine do danas. Politički potresi koji su doveli do zbacivanja režima u Tunisu, Egiptu, Jemenu i Libiji eskalirali su u građanski rat u Siriji koji traje do danas, dok je režim u Bahreinu opstao na vlasti zahvaljujući stranoj vojnoj intervenciji. Početak, tok i rezultat ovih promjena je, u velikoj mjeri, određen pozicijom i ulogom vojske u ovim procesima.
Osnovni cilj ovog rada je ispitati koji faktori su determinisali poziciju koju je vojska zauzela u ovim zemljama i to: u Tunisu neutralnu, u Egiptu je stala na stranu protestanata, u Libiji i Jemenu se podijelila na prorežimske i antirežimske snage, u Siriji i Bahreinu ostala lojalna režimu. Primjenom istoriografskog metoda, metoda analiza dostupne literature i dokumentacije, studija slučaja i komparativnog metoda u sklopu definisanog analitičkog okvira, odnosno određivanja nezavisnih varijabli promotivne ili opstruktivne uloge vojske u tranziciji, a time i rezultata tranzicije došli smo do zaključka da ulogu vojske u ovom procesu determiniše njena institucionalna, socijalna, ekonomska i edukativna dimenzija, kao i (ne)intervencija vanjskih sila i karakter protesta.
Istraživanje je pokazalo da je promotivna uloga vojske, odnosno slom režima u Tunisu i Egiptu određen visokim nivom institucionalizacije vojske, činjenicom da režim nije uživao legitimitet u očima vojnika, generala, javnosti, bliskim vezama vojske sa društvom, privilegovanom pozicijom paralelnih bezbjednosnih službi, te činjenicom da opstanak institucionalnih interesa vojske nije zavisio od opstanka režima. Opstruktivna uloga vojske u Bahreinu i Siriji, tj. opstanak režima je određen patrimonijalanim karakterom vojske,
etnički određenom strukturom vojske, činjenicom da je očuvanje njenih institucionalnih interesa zavisilo od opstanka režima, te stranom intervencijom u cilju očuvanja režima. Ishod tranzicije u Jemenu i Libiji nije zavisio od uloge vojske budući da se podijelila na snage odane režimu i antirežimske snage i to usljed intervencije vanjskih sila u formi vojne intervencije ili političkog pritiska u cilju pružanja podrške protestantima.